U sklopu eTwinning projekta „Od učionice do zvijezda“, donosimo vam intervju s još jednom zvijezdom koja je pohađala našu školu i to s rukometašem Dragom Vukovićem. Vuković je prije odlaska u sportsku mirovinu bio član njemačkog Gummersbacha i slovenskog Gorenje Velenje dok je s hrvatskom reprezentacijom osvojio, između ostalih zlato na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. i srebro na Europskom prvenstvu u Norveškoj 2008.

Što je ispričao našim učenicima, pročitajte u nastavku:

Možete li nam reći nešto više o sebi? Gdje ste odrasli, gdje ste sve živjeli tijekom karijere?

Dolazim s Brda, Brda ne mogu iz mene. Tu sam odrastao i završio osnovnu školu. (smijeh) Upisao sam gimnaziju, ali sam se na polugodištu prebacio u Tehničku školu, nakon što sam položio sve razlikovne ispite. U ovoj školi sam proveo četiri godine, nakon toga sam četiri godine proveo u Zagrebu, pa dvije u Sloveniji i zatim jedanaest u Njemačkoj.

Prije pet godina sam otišao u penziju i ne bavim se više profesionalnim rukometom. Međutim i dalje radim jer ne mogu ništa ne raditi. Zaposlen sam na recepciji jednog hotela i vodim rukometne treninge za djecu.  Eto, to vam je ukratko. (smijeh)

Kakva su Vam sjećanja na dane provedene u školskim klupama?

Meni je ova škola puno bolje legla nego gimnazija jer nisam volio štrebati. Trebao sam koristiti logiku, a ne samo učiti tekstove napamet. Sjećam se da je nas par dogovorilo da ljetnu praksu, umjesto na CNC strojevima, odradimo pituravajući školske zidove. Jedan dan je ravnatelj došao u učionicu u trenutku kad sam pituravao plafon s cigarom u ruci. I on me pitao „od kad ti pušiš“, a ja sam mu rekao „od  kad znam za sebe“. (smijeh) To su prošla vremena, tad je sve bilo drugačije, sad se ništa ne smije, a i prestao sam pušiti u međuvremenu. (smijeh) Ali bila su to za mene lijepa vremena. Ono što je isto kao danas je da nije bilo cura u školi. Nemate cura u školi, jel tako? (smijeh)

Imamo samo 7 cura u školi i čuvamo ih kao kap vode u pustinji. (smijeh)

Znači i vi morate tražiti cure za maturalnu zabavu izvan škole. (smijeh)[1]

Da se razumijemo, nisam ja nešto posebno volio školu, ali imao sam poštovanja prema nastavnicima. Jedan dan ćete možda imati djecu kao ja pa ćete cijeniti trud učitelja i nastavnika koji osim što obrazuju i odgajaju vašu djecu. Kad smo već kod djece, sad sam se sjetio kako sam prije koji dan pred sinom rekao ružnu riječ, a on se rasplakao i rekao „ja sam ti jedini sin, a ti me psuješ“. (smijeh) Nisam znao što bi mu više rekao nakon toga. Razoružao me. (smijeh)

Sjećam se da je jedne godine Jutarnji list uz novine dijelio i kemijsku olovku s onim rolo papirom kojeg povućeš pa se sam uvuče natrag. Na te papiriće u kemijskoj smo pisali šalabahtere. Vi danas sigurno sve prepisujete preko pametnih satova. (smijeh) Nemojte nas otkrivati nastavnicima. (smijeh)       

            

Kako ste izbalansirali školski i sportski život?

Dok sam išao u srednju školu, nisam mogao dolaziti na Tjelesni jer je bio u suprotnoj smjeni pa sam na kraju četvrtog razreda s trećašima polagao zaostatke. Ali nije mi bilo teško uskladiti jedno s drugim. Nisam uopće ni razmišljao o tome kao o nekom problemu. Škola mi je dobro išla, sport isto tako. Za vrijeme srednje škole sam imao stipendijski ugovor od 1200 kn. Cijeli razred sam znao odvesti na kavu pa bi ta stipendija vrlo brzo otišla, ali  bio mi je gušt počastiti ekipu. Nakon srednje škole sam potpisao ugovor s RK Zagrebom i otiša sam živjeti gore. To je bila potpuno drugačija stranica mog života jer nisam više imao roditelje u blizini da uskaču kad mi zatreba. Imao sam slobodu, ali i obveze i odgovornosti. Morao sam naučiti kuhati, peglati i prati robu. Bio sam kao pravi papučar s 19 godina. (smijeh) Nakon Zagreba sam dvije godine živio u Sloveniji, ali tu sam već bio sa ženom pa mi je bilo lakše. S njom sam od moje maturalne zabave, znači 22 godine ili više od pola života. Rano sam se zeznuo. (smijeh)

Kakav je život profesionalnog igrača rukometa?

Život je to s usponima i padovima, kao i svaki drugi život. Dok sam igrao, igrao sam s ponajboljim igračima koje smo imali, s Lackovićem, sa Sulićem, s Balićem i drugima. Ali moram napomenuti da sam u opciju za odlazak na Olimpijske igre u Ateni upao slučajno jer se Lacković ozlijedio. Tada sam prvo dobio priliku igrati završnicu kupa u Metkoviću. Tu završnicu su igrali, između ostalih, Balić, Metličić i dvojica Jerkovića. Oni su bili favoriti kupa i pobjedili su, a ja sam čak bio i najbolji igrač te utakmice. Nakon kupa su krenule pripreme s reprezentacijom. Odmah na početku priprema Tonči Valčić je odustao i otkazao svoje sudjelovanje u reprezentaciji, a ja sam upao na njegovo mjesto. Otišao sam na Olimpijske igre, odigrao pet minuta i osvojio zlato. (smijeh)

Nažalost, realan sam i ne mogu prodavati maglu „da nije bilo mene, ne bi uzeli olimpijsko zlato“. Možda ne bi osvojili zlato da nije bilo mojih 3000 kava koje sam napravio ekipi jer sam bio vodonoša. (smijeh)  Nakon toga sam igrao i na Mediteranskim igrama, a iza igara su me pitali hoću li na posudbu ili odigrati sezonu do kraja, odabrao sam odigrati sezonu i odigrao sam je odlično. Ponudili su mi novi ugovor, ali sam ga odbio. To se nije svidjelo gospodinu Gobcu, šefu rukomentog saveza i Linu Červaru, mojem tadašnjem treneru, koji su mi rekli da više nikad neću igrati za reprezentaciju. Radi toga sam cijele božićne praznike trenirao sam i u konačnici završio tu priču. Otišao sam nakon toga u Sloveniju i dva mjeseca uopće nisam igrao. Čak sam zvao oca da ću doći raditi kod njega u škver jer sport nije za mene. Međutim, došlo je do smjene trenera i dobio sam priliku kod Ivice Obrvana, sadašnjeg izbornika ženske rukometne reprezentacije. On je za mene bio najbolja osoba koja mi se tada mogla dogoditi. Zvali smo ga grinte, nervozni poštar, kreten, debil, ali za mene je bio prvenstveno čovjek. Kad mi je otac 2008. godine umirao od azbestoze, dozvolio mi je da budem uz njega u bolnici. Te godine sam proglašen najboljim igračem lige i onda se sve zakotrljalo. Selim u Njemačku i tamo provodim idućih 11 godina.

Imate li neku anegdotu s terena?

Pada mi na pamet sastanak pred utakmicu lige prvaka sa San Antoniom za kojeg je igrao i Balić. Dolazi Lino Červar s papirićem i kaže mi – „Tebe tražim. Ovdje piše Drago Vuković talent?!“ I čovjek nakon toga pet minuta čita kako me ljudi pljuju po internetu i govori mi kako mi to sad treba biti motivacija za igru. Nakon toga sam ušao u dvoranu i sjedio na klupi 45 minuta, da bi me ubacio zadnje tri minute iza neriješenog. Dao sam tri gola i bio igrač utakmice u Sportskim novostima. (smijeh)  Lino mi je tad komentirao – „Vidiš kako je dobro djelovala moja psihologija na tebe!“. Tako vam je to bilo, ma da vam ne pričam o sličnim iskustvima, bilo je tu svega. (smijeh)

Prije nego sam došao kod vas ovdje, bio sam s Balićem na Kineziološkom fakultetu i baš smo pričali studentima kako vas odrastanje uz takve sportske face nauči rispektu i odgovornosti. Najteže mi je pala bronca u Londonu jer smo igrali fenomenalan rukomet. Izgubili smo od Francuza pa mi je žena kupila francuskog buldoga da me šeta okolo. Nikako se ne mogu riješiti Francuza. (smijeh)

Koji je, po Vama, problem današnje reprezentacije? Zašto ne postiže dobre rezultate?

Nije to više kvaliteta kakva je bila. S kolegama Metličićem i Špremom sam na TV-u komentirao utakmice zadnjih četiri godine. Cijelo smo vrijeme komentirali i ponavljali „reprezentacija može bolje, reprezentacija može bolje“, ali pitanje je može li bolje. Da sam to rekao, onda bi upro prstom u te igrače da oni nemaju tu kvalitetu. Na televiziji nije lako komentirati jer mi sve pričamo uživo. Moramo razmišljati i dobro paziti što ćemo reći. Na primjer, ja sam stalno govorio balun, pa su me ispravljali. Moj sin kaže lopta i lovice, a ne kaže balun i kukala. To su te nove generacije koje gledaju RTL Kockicu i Tik-tok. (smijeh) Ja ne mogu tako govoriti, koliko god da se trudim.  Meni je lopta balun i gotovo.

Jel vam bilo žao što niste završili neki fakultet?

Je, žao mi je. Upisao sam bio Prometni fakultet, ali sam tamo vidio ljude od 50 godina da studiraju pa sam rekao sam sebi da ću i ja tako. Platio sam prvu godinu i više se nikad nisam pojavio. (smijeh)

Još stignete, imate vremena do 50. godine. (smijeh)

Istina! Nakon toga sam upisao DIF, odnosno Kineziološki fakultet, ali onaj trogodišnji viši smjer, koji se može slušati i polagati online. I tako učio Drago ko kreten tri mjeseca da bi mi profesor tri puta poništio termin ispita. Mene je to naljutilo pa sam i od toga odustao. Bilo mi je draže šetati po Berlinu tri godine, nego učiti. (smijeh) Ne mogu se s tim pohvaliti, ali vjerujem da ako nešto želiš raditi, naučit ćeš posao i van fakulteta. Ali respektiram svakoga tko je završio fakultet.

Ja sad radim na recepciji hotela i to samo radi svoje psihe jer ne mogu sjediti kući. Iskreno, teško mi je pao prekid karijere. Financijski mi nije toliko problem, koliko radim radi sebe, da mi život ima smisla. Pola godine nakon što sam prestao igrati, došla je šugava korona i zatvorilo me u kuću. Kad si naviknut na muving, treninge i putovanja, to je strašan šok.  Odjedanput je sve stalo, ostao sam zatvoren u kući sa ženom i djecom. Stvarno je to teško djelovalo na mene. Pokušavao sam se pronaći u nečem drugom, a da nije rukomet. Sport u Hrvatskoj je tuga, jad i čemer. Pri tom ne mislim na nogomet, to je druga sfera. Ulaganja u sport u Splitu, općenito u trenere koji rade s mladima je malo i nikakvo. Sramotno je da trener koji te od malena uči kako da izvućeš ruku, kako ćeš dodati,  kako ćeš napraviti fintu, da nije više cijenjen. Ne možeš nabaviti opremu, radiš u neadekvatnim uvjetima, radiš na crno, pola toga treneri i roditelji financiraju sami…

I tako, sinoć sam odradio noćnu smjenu na recepciji, od 10 do 6 jutros sam radio. Spavao sam četiri sata i sad ću nakon ovog razgovora ići opet odspavati par sati. Ako nekom bude dosadno, večeras sam opet dolje na Pjaci u hotelu Santa Lucia. Dođite slobodno, častim cijelu večer. (smijeh)

Mislite li da nema smisla upisivati Kineziološki fakultet?

Sve ima smisla, sve se isplati upisati i završiti, samo ovisi o tome koliko ćeš se ti dati u to i kakve ambicije imaš poslije toga. Moja kćer sad ide u sedmi razred i po meni je glupo da ona nakon osnovne škole ide u gimnaziju. U mojoj zgradi i u krugu zgrade ima šest pedikerskih i šest frizerskih salona. Dođem u pedikerke, skine mi komad kože i naplati 30 eura; dođem u frizerke skrati mi ovo malo kose i brade, uzme 30 eura. Koja je to satnica? Doduše, meni je velika glava pa mi uzmu po kvadratu. (smijeh) Ne podcjenjujem nikoga, ali hoću reći taj zanat postane na kraju isplativiji, nego da završiš doktorat.

U Hrvatskoj ćeš umrijeti, ako nemaš vezu i ako nemaš para. Tuga je što sve više naše djece ide vanka. Ja bi ovim velikim Hrvatima u dijaspori, čija djeca vjerojatno ni ne znaju Hrvatski jezik, zabranio da glasuju tko će mene hraniti u Hrvatskoj. Ali nećemo o politici, mada je politika ta koja vas mlade tjera iz Hrvatske. Koliko se tvornica otvorilo u Splitu, koliko radnih mjesta? Kad rikne turizam, mi smo truba. Ja prvi živim od turizma. (smijeh) Ali eto, nisam školovan da predlažem kako ulagati, kako otvarati radna mjesta, ali bih volio da vidim da nešto ide naprijed kod nas, ali nažalost ne ide.

Tko je najbolji suigrač s kojim ste igrali?

Balić. Mogao sam ga danas i dovesti ovdje samnom. Bili smo maloprije u „Blue eyesa“ (kafić blizu škole). Ivano je fenomen. Ljudi raspravljaju tko je najveći u povijesti. Ja recimo volim gledati tenis pa pratim kako jedni kažu – Đoković je najbolji zato što ima najviše grand slamova. Za mene osobno najljepši tenis igra Federer. Ako pričamo o rukometašima, za mene su Jackson Richardson, Aleks Dujšebajev, Ivano Balić, Thierry Omeyer i Nikola Karabatić top igrači. Ivano Balić recimo ima dva zlata, jedno olimpijsko i jedno svjetsko zlato, a Nikola Karabatić čak 11. Ako sad uzme zlato, imat će 4 olimpijske, 4 svjetske i 4 europske zlatne medalje. Ja imam jedno zlato pa mi je nepojmljivo da ga imam, a on ima 11! Dobro, mi smo zbilja debilan sport pa se kod nas svake godine igra neko prvenstvo i bez problema se možeš okititi medaljama kao božićna jelka. (smijeh) Po meni bi se prvenstva trebalo igrati kao u nogometu, svake 4 godine. Igračima bi to onda bilo puno manje stresno.

Koliko Vam je bilo naporno i stresno stalno biti na pripremama i natjecanjima?

Meni se četiri puta u toku karijere dogodilo da sam igrao dvije godine, praktički bez pauza, a to je prava katastrofa za psihu. U Njemačkoj počinju pripreme 05.7., dođete kući 30.12.,a već od 01.1. imate reprezentaciju, iz reprezentacije opet igrate za Njemačku, završite 10.6., 11.6. dođete kući, 15.6. počinju pripreme za Olimpijske igre, odigrate to i opet ispočetka do idućeg ljeta nemate ništa slobodno. To je da legneš u krevet i pitaš se što je meni ovo trebalo u životu. Kad sam bio u Kölnu, odradio bi jedan trening i onda nisam imao što, osim šetati se po Kölnu bezveze. Tamo gdje god da jesi, nemaš svoje društvo, prijatelje, obitelj, nemaš s kim ni kavu popiti. S roditeljima i obitelji pričaš na video poziv. Sve to na vani izgleda kao lijep život jer mi putujemo i imamo para. Da, imamo para, ali nemamo života.

Jedno vrijeme sam se družio s Rakitićem, još dok je igrao u Schalkeu, kad još praktički nitko nije ni znao za njega u Hrvatskoj. Bili smo jednom zajedno u Vanille (disko klub u Splitu) do 5 ujutro i on me pitao hoću li ići s njim u 10 ujutro trčati na Marjan. Ja ga gledam u čudu, kako misli trčati odmah nakon izlaska. Rekao mi je da će mu provjeravati sat na kompjutoru pa će vidjeti da nije odradio trening. Odgovorio sam mu da ćemo otići zajedno, ali jedino ako da nekom 100 eura da otrči sa njegovim satom te kilometre. (smijeh) Nije ni njemu bilo lako. S toliko puno para je problem pronaći iskrene prijatelje kojima ćeš vjerovati. Jednom se Rakitić s Neuerom (golman FC Bayerna) dovezao u svom Bentleyu od 250.000 eura i parkirao se kraj moje Ford Fieste, koju sam novu platio 13.500 eura. (smijeh) Došli su da im dam besplatne VIP karte za utakmicu u Kölnu, koja se igrala pred 20.000 ljudi. I pitam ja Rakitića koliko plaća Kasko osiguranje za taj auto, a on meni kaže 15.000 eura! Ma majmune jedan, moj auto je bio jeftiniji od toga! (smijeh) Nakon te utakmice smo se obukli u klupsko odijelo i morali na večeru sa sponzorima. Dođete u restoran među 500 ljudi i svi oko njih dvojice, autogrami, grljenje, davljenje. (smijeh) U rukometu je bilo najbolje to što te nitko ne šljivi dva posto. (smijeh)

Gibonni je u jednom intervjuu rekao –  mi živimo u specifičnoj sredini, u Splitu nema zvijezda. Što je meni top. Ne bih volio biti u koži Ivana Rakitića, a bome ni u koži Ivana Balića. Mene za fotografiranje moli jedna osoba, a njega 3000. Meni je ovako dobro, mogu raditi što hoću jer me nitko ne obadaje, niti znaju tko sam. (smijeh)

 

Prije nego ste uspjeli u rukometu, koliko ste dnevno trenirali?

Počeo sam na Brdima, na onom betonskom terenu. U stvari, prvo sam trenirao tenis, i to do 11-12 godine jer mi je kuća odmah kraj teniskih terena. Kasnije sam se prebacio na Firule skupa s Mariom Ančićem. S njim sam tada trenirao, a i dan danas smo super prijatelji. Moji roditelji nisu imali financije za pratiti taj skupi sport. Pokojni ćaća mi je radio u škveru, a mater u Jadrankamenu. Nakon tenisa sam igrao mali balun s bratom blizancem. Imam brata blizanca koji igra nogomet u Turskoj. Kad se otvorio rukometni klub, obojica smo se prebacili u njega. Međutim, njega je jedan trener iz  Vranjica vidio dok je još bio u malom balunu pa ga je pozvao u veliki balun, a ja sam ostao na rukometu. Kad sam prešao igrati u Splita, trenirao sam u Vukovarskoj, na onom grubom betonu, tu smo radili sve treninge i po suncu i po kiši. U mlađim selekcijama nisam imao neke prilike jer je na mojoj poziciji bio tatin sin, odnosno trenerov sin. Bilo je tu puno borbe, ali i želje za odustajanjem. U juniorskoj reprezentaciji u Jastrebarskom sam čak skupio svoje stvari i sjeo na bus do Karlovca jer sam htio odustati. Trener je slao poruke da sam izdao hrvatski narod, da ovo, da ono pa me ćaća plačući vozio nazad u svom raspadnutom Renaultu koji nije pokazivao ni koliko brzo ide na sat. (smijeh) U mom životu je bilo puno uspona i padova, ali čovjek treba biti uporan. Sve se događa s razlogom.

Tko Vam je bio uzor kad ste bili mlađi?

Goran Ivanišević,  to sam mu i rekao kad smo se sreli neki dan. Daleko broj jedan mi je bio kad sam igrao tenis. Uvijek sam imao ogromnu želju ići na Firule i kroz žicu gledati kako igraju. Dobar mi je bio i Marin Čilić. U vrijeme kad je osvojio US Open, smo se dopisivali. Kad je igrao protiv Gillesa Simonea, igrali su do 5 ujutro, a meni je trening bio u 10 pa sam mu poslao poruku da skrati mečeve – znaš li ti koja je ura u Europi?! (smijeh) Onda kad je igrao protiv Federera, igrao je 3-0 i poslao mi poruku – eto vidiš da sam skratia mečeve. (smijeh) A ja sam odgovorio – dobio si Federera sad i više nikad! (smijeh) Mislim da ga stvarno nikad više nije pobijedio.

Sad sam zaljubljenik u američki nogomet pa mi je recimo Tom Brady odličan.

 

Jeste li imali ozljeda tokom karijere?

Jesam, imao sam teških ozljeda i prošao sedam-osam operacija. Išao sam u mirovinu da ne budem invalid nakon karijere. Sad igram samo mali balun za svoj gušt.

To je bilo to od naših pitanja, nećemo Vas više gnjaviti. Možete se ići kući naspavati. (smijeh)

Hvala vama i vašim nastavnicima što ste me pozvali. Ja se nadam da vam je bilo korisno i zanimljivo. Meni je bilo zadovoljstvo doći u ovu školu jer me lijepa sjećanja vežu za nju. Tu sam za buduće suradnje, a sad stvarno idem kući spavati. (smijeh)

[1] Učenici naše škole trebaju na maturalnu zabavu doći s pratiljom (djevojka, prijateljica, sestra, rodica).

Intervjuirali i sudjelovali: učenici trećih i četvrtih razreda

Koordinirali: nastavnici Katarina Kokan, Vicko Marušić i Nikolina Dolfić Tomić

Datum: 23.4.2024.