Usklopu eTwinning projekta „Od učionice do zvijezda“, intervjuirali smo i bivšeg učenika naše škole Branimira Antića koji radi kao voditelj support timova u Enerconu, tvrtki koja proizvodi  vjetroturbine. Branimir nam je s kolegicom Sandom Pensa došao prvenstveno, učenicima smjera Tehničar za mehatroniku, predstaviti rad tvrtke Enercon. Međutim, iskoristili smo priliku da mu postavimo i neka pitanja vezana za njegovo školovanje u našoj školi.

Što je ispričao našim učenicima, pročitajte u nastavku:

Kakva su Vam sjećanja na dane provedene u školskim klupama?

Bio sam učenik ove škole od 2002. do 2006. godine. Škola mi je išla odlično, nisam imao nikakvih problema. Nadam se  da dovoljno cijenite svoje nastavnike, šest – sedam nastavnika koji su meni predavali, još uvijek rade u ovoj školi. Ono što mogu reći je da su to ljudi koji su sagradili i učvrstili sve moje stručne temelje, tako da je ono što sam na fakultetu, kroz praksu i kroz život učio, bilo samo nadogradnja na ono što su mi oni već ranije usadili. Koristilo mi je za daljnju karijeru sve što smo radili u školi, od teoretskog sadržaja, preko praktičnog rada u laboratorijima pa do krajnjeg završnog rada, gdje sam bezrezervnu podršku u izradi imao od ovdje prisutnog nastavnika Marušića. Veliku podršku imao sam i od nastavnika Dujmovića koji je, kako sam čuo, nedavno otišao raditi u Elektrotehničku školu. O hidraulici i pneumatici sam puno naučio od nastavnika Dumanića, a moram spomenuti i nastavnice Poljak, Budimir i Kokan. Sve su to ljudi koji su i za vas jako bitni kotači u stjecanju stručnog i kvalitetnog obrazovanja. S onim što ovdje pokupite idete dalje u svijet, netko na tržište rada, netko na fakultet. Trećaši imaju još malo vremena da utvrde gdje kaskaju i porade na tome, a za vas četvrtaše se nadam da ste do sada usvojili što više jer ćete ubrzo osjetiti koliko je to bitno.

Možete li nam reći nešto više o sebi i svojoj karijeri?

Nakon srednje škole sam planirao biti profesionalni vojnik ili specijalni policajac i nije mi bio plan ostati u struci, iako sam bio odlikaš. Međutim, odlaskom u vojsku uvidio sam da su tamo neke stvari ipak drugačije od onog što sam zamišljao pa sam od tog plana odustao. Radio sam po raznoraznim servisima, od automehanike do autoelektrike i ugradnje plina, a paralelno s time sam konobario i bio fizički radnik. Na kraju sam se ipak odlučio vratiti struci pa sam radio na strojevima za podizanje tereta. Tada sam odlučio upisati Tehničko veleučilište u Zagrebu za inženjera mehatronike. Za vrijeme vanrednog studija sam radio za  japansku korporaciju Yazaki u laboratoriju za ispitivanje ožičenja i konektora za auto industriju. Nije mi bilo lako studirati i raditi, to moram priznati.

Volio bih vam dati jedan savjet, pogotovo vama koji želite ići na fakultet, razmislite želite li biti realan sektor i radit s fakultetom ili želite biti istraživački sektor. Ako želite biti realan sektor, odaberite Veleučilište, ako želite biti u istraživačkim projektima, laboratorijima, institutima, radije upišite Sveučilište. To vam je moj savjet, ne morate ga poslušati, ali mislim da ćete puno više o struci kroz praksu naučiti na Veleučilištu, a o teoriji na Sveučilištu. Nakon studija, u kontaktu sa sadašnjom kolegicom Sandom dolazim do informacije da Enercon traži jednog djelatnika za rad u Šibeniku. U tome sam, osim dobrog posla, vidio i priliku da napustim Zagreb i izađem iz podstanarstva. Radio sam dvije i pol godine kao servisni tehničar – električar. Nakon te dvije godine, u Enerconu se pokrenuo program supporta (podrške). Nakon nekoliko krugova intervjua, postao sam voditelj za support timove koji sada rade izvan Hrvatke. Ukupno je za sada 15 timova, odnosno 42 ljudi. I evo, korak po korak, to je ukratko moja priča.

Osim Vas, još su dvojica Vaše braće išla u ovu školu. Što oni danas rade?

Dvojica moje mlađe braće, Ivan i Domagoj, su kao i ja, završili za zanimanje Tehničar za mehatroniku. Obojica su završila i pet godina Strojarstva u Zagrebu. Ivan je ostao u Zagrebu nakon studija i većinu radnog vijeka je proveo u jednoj tvornici električnih ormara u okolici Zagreba. Domagoj je trenutno u firmi Alfa laval i radi kao servisni inženjer za brodske parne kotlove, znači za automatizaciju tih procesa. Oni su još jedan primjer koliko ova škola nudi, ako vi to znate prepoznati i cijeniti.

Kakav Vam je osjećaj nakon toliko godina doći u školu?

Prekrasan mi je osjećaj. Volio bih se sad malo i prošetati po školi da vidim što se promijenilo od onda. Prošlo je dosta vremena, već 18 godina! (smijeh)

Nastavnica Kokan: Kad sam najavljivala učenicima tko će nam doći u školu, pokazala sam im tvoj završni rad, onaj motor iz učionice broj 8.

Branimir Antić: Da, tako je, ja sam za taj završni rad bio inspiriran filmom Transporter. Onaj moment kad glavni lik pali BMW sedmicu uz pomoć koda. Tad sam rekao prijatelju Marinku Garbatiju s kojim sam sjedio u klupi tada i s kojim sam i danas dobar – ajmo mi napraviti zajednički završni rad, ti napravi mehaniku oko motora, a ja ću napraviti struju da se motor upali na četveroznamenkasti kod. I eto, uspjeli smo. (smijeh)

Nastavnik Mraušić: Moram napomenuti da je Branimir potpuno samostalno radio elektroniku. Nije pronašao gotovo rješenje, već je sve sam istraživao i napravio.  Sjećam se toga kao da je bilo jučer! (smijeh) Koliko je bilo truda i pokušaja dok nije uspio. To je ujedno bilo i prvi put da su dvojica učenika radila na istom završnom radu. Bio je to motor peglice, dva cilindra.

Branimir Antić: Sjećam se da je ravnatelj Tvrdić htio da odemo na olimpijadu WorldSkills u Japan s tim radom, ali Marinko je imao druge planaove, a i ja sam već bio u prijavi za vojni rok pa nismo išli. Danas mi je žao da nismo otišli i vidjeli što su učenici naših godina iz cijeloga svijeta razvijali i radili. To je prilika koja je bila tad i više nikad, ali što je tu je.

Pedagoginja Ivana Buljan-Plazonja: Tvoj razred je bio moja prva generacija učenika. Sjećam se da ste bili posebni po entuzijazmu kojeg ste imali na pretek. Danas nema baš previše takvih učenika, koji imaju volje i želje za samostalnim napretkom. Da se razumijemo, svaka generacija ima izvrsnih učenika, ali ima ih manje u odnosu na ranije.

Branimir Antić: Drugačija su to bila vremena, sve se mijenja pa i generacije učenika. Njima su neke druge stvari možda jača strana.

Za kraj, imate li neku poruku za učenike?

Za kraj bih vam još poručio da grizete, da radite na sebi jer će vas samo volja i želja odvesti nekuda. To ne mora biti za pola godine, dvije, tri, pet, ali ustrajte i radite. Nije svako brdo iste visine, penjite se i dalje, ne posustajte i popet ćete se na kraju na to svoje brdo. Ustrajte u svojim namjerama, ako su pozitivne.

Intervjuirali i sudjelovali: učenici trećih i četvrtih razreda smjera Tehničar za mehatroniku

Koordinirali: nastavnici Katarina Kokan, Vicko Marušić i Nikolina Dolfić Tomić

u suradnji s Natašom Marić i Ivanom Buljan-Plazonja

Datum: 24.4.2024.