Škola je uključena u međunarodni eTwinning projekt “Od učionice do zvijezda”, u sklopu kojeg učenici intervjuiraju bivše učenike naše škole i to već treću godinu za redom. Projekt povezuje generacije učenika iste škole kroz susrete današnjih generacija s bivšim učenicima koji su ostvarili karijere kao znanstvenici, poduzetnici, sportaši, glazbenici, majstori svog zanata itd. kako bi kroz susrete uživo ili online uvidjeli da put za ostvarenje snova leži na upornosti, velikom zalaganju i razvijanju talenata.

Za prvu seriju intervjua, odabrali smo nastavnike strukovnih predmeta u našoj školi: Mirka Katunarića, Zvonimira Tomića, Žarka Zečevića, Tomislava Žuljića i Zlatka Žuru. Nastavnici su ujedno i bivši učenici naše škole, a što su nam zanimljivo ispričali u intervjuu koji je vodio Marin Sunara iz 3. C razreda, pročitajte u nastavku.

 

Marin Sunara: KOJE GODINE STE MATURIRALI, KOJI STE SMJER POHAĐALI I TKO VAM JE BIO RAZREDNIK/CA?

Žure: 2000. godine sam završio srednju školu, bio sam smjer Strojarski tehničar, a razrednica mi je bila Valerija Budimir. Nju znate, nekima od vas predaje Matematiku. Ona nam je bila razrednica jednu ili dvije godine, a osim nje bio nam je razrednik i pokojni profesor Barunica.

Tomić: Ja sam bio generacija 2010./2011., znači 2011. godine sam maturirao, bio sam smjer Tehničar za mehatroniku. Razrednica mi je bila Jadranka Aralica, nastavnica Hrvatskog jezika. Ne radi više, u mirovini je.

Zečević: Ja sam završio školu 1999. godine, bio sam smjer Strojarski tehničar, a razrednik mi je bio nastavnik Nađan Dumanić, koji još uvijek radi u ovoj školi.

Katunarić: Ja sam završio 1996. godine, bio sam smjer Tehničar za energetiku, razrednica mi je bila Gorka Magazin iz Hrvatskog jezika, otišla je u mirovinu prije dosta vremena. Predavao je i meni nastavnik Nađan Dumanić, i tad je imao dugu kosu, nije bila sijeda, al’ je bila duga. (smijeh)

Žuljić: Maturirao sam, ja mislim, 2008. ne sjećam se točno. Bio sam Računalni tehničar za strojarstvo. Razrednica mi je bila Sanja Buljan, nastavnica Matematike. Otišla je u mirovinu prije par godina.

 

Marin Sunara: MOŽETE LI SE SJETITI TEME ZAVRŠNOG RADA?

Katunarić: Meni je mentor za završni rad bio nastavnik Turić iz Termodinamike, a tema je bila uključivanje velikih brodskih dizel motora.

Žure: I ja se sjećam, meni je mentorica bila nastavnica Estera Vidović, ona je otišla u mirovinu, mislim 2019. godine, a tema mi je bila četverostupanjski prijenosnik snage, znači ravni zupčanici, konični reduktori i tarni prijenos.

Tomić: Sjećam se i ja. Moj mentor je danas ovdje s nama, nastavnik Vicko Marušić, a tema mi je bila ispitivač tranzistora, je li NPN ili PNP i provjera njegove ispravnosti.

Zečević: Meni je mantorica bila Estera Vidović, a tema trostupanjski reduktor.

Žuljić: Završni rad mi je bio vezan za solarnu energiju, a mentorica mi je bila nastavnica Vesna Plenča koja i sad radi u školi.

 

Marin Sunara: JE LI VAM OVA ŠKOLA BILA PRVA ŽELJA PRI UPISU U PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE?

Žure: Meni nije, osobno sam imao drugu želju. Htio sam ići u trogodišnju školu, u smjer vezan za postavljanje klima, ali ne zato što su me zanimale klime, nego zato što mi je prijatelj išao tamo. Onda me otac  usmjerio u strojarstvo i zapravo sam otišao njegovim stopama, u Tehničku školu.

Tomić: Meni je situacija bila slična, uvijek te povuče društvo i prijatelji, htio sam ići za kuhara ili konobara, ali me otac nagovorio da odemo vidjeti kako je u Tehničkoj školi. Otišli smo na otvorene dane škole i onda sam se odlučio za ovu školu. Uvijek sam naginjao tehnici, ali u toj fazi života mi to nije predstavljalo nešto previše bitno. Važnije mi je bilo gdje su mi prijatelji, ali eto na kraju je strojarstvo prevagnulo i nije mi žao.

Zečević: Kod mene je bila slična stvar, čekao sam red za upis u Grafičku školu, a onda sam se predomislio jer mi je prijatelj upisao Tehničku školu.

Katunarić: Meni je prvi izbor bila Elektrotehnička škola. Srećom nisam imao dvoljno bodova pa sam upao u Tehničku školu i na kraju mi je bilo drago zbog toga. Strojarstvo mi je puno bliže nego struja.

 

Marin Sunara: JESTE VOLJELI IĆI U SREDNJU ŠKOLU? KAKVA SU VAM SJEĆANJA OSTALA IZ TOG RAZDOBLJA?

Žure: Imam sjećanja kroz dvije prizme, kroz učeničku prizmu i prizmu zabave. Jasno je da mi je zabava ostala u ljepšem sjećanju. Škola je tada bila drugačija nego danas, a kao ekipa smo se držali skupa. Nisam volio opće obrazovne predmete, volio sam struku. Općenito smo bili fanatici za struku. Najviše mi je u sjećanju ostalo Tehničko crtanje i nastavnik Pivčević koji nas je naučio da ne spavamo noćima i da dođemo tako neispavani direktno u školu. U jednu ruku nam je to bio gušt, htjeli smo da nas dovede u red, kao male vojnike. (smijeh) Znači to mi je ostalo u sjećanju, vrhunski nastavnici iz struke i zabava s ekipom po parku Emanuela Vidovića i Marjanu.

Tomić: Također, prijateljstva i poznanstva iz tog doba. S većinom ekipe iz razreda se i dan danas družim. Prije dvije večeri smo se našli nas sedam iz razreda na piću. Osobno mi je taj aspekt prijateljstva, druženja i zabave najvažniji, a sa strane je došlo i to znanje. Nije mi bilo primarno, ali je došlo. (smijeh)

Zečević: Nas se u prvi razred upisalo preko 30; mislim da nas je bilo čak 34, a završilo nas je 14. (smijeh) Mi koji smo ostali smo bili baš dobra ekipa. Ostali su mi u sjećanju legendarni nastavnici, naravno Pivčević, Barunica i nastavnica Magazin.

Katunarić: I nas je u razredu bilo preko 30, a palo nas je do četvrtog razreda svega dvoje ili troje. Najviše se sjećam nastavnika Turića iz Termodinamike, njegova strogoća i njegovi pusti zadatci za domaći rad. Svaki dan smo imali 5-6 zadataka za domaći, a Termodinamiku smo imali pet sati tjedno.

 

Marin Sunara: KOJI SU VAM BILI NAJZANIMLJIVIJI NASTAVNI PREDMETI?

Žure: Meni je bilo najdraže Tehničko crtanje i Tehnička mehanika. Mehaniku mi je predavao ravnatelj Tvrdić. Bili su to dosta teški zadatci. Baš mi je nedavno ravnatelj donio jedan zadatak koji sam riješio u to doba, mogao sam vam donijeti da ga vidite. Iznenadili bi se kakvi su to zadatci. Ja se tog konkretnog zadatka ne sjećam, a ne sjećam ga se jer je takvih zadataka bilo na dnevnoj bazi. Donijet ću vam kasnije zadatak da ga vidite, bolje je napravljen nego na kompjuteru.

Tomić: Meni su najdraže bile radioničke vježbe, praktični rad. Prvu i drugu godinu smo imali praksu dolje u podrumu na tokarilicama i bušilicama, izrađivali smo razno razne predmete. Kasnije u trećem i četvrtom razredu, kod nastavnika Marušića i Dujmovića, smo izrađivali tiskane pločice. Znači praktična nastava mi je bila puno draža od teorijske nastave.

Žure: Moram se nadovezati, da ne bi ispalo da lažemo, ne biste vjerovali, tjelesni nam je bio najgori predmet. Tko god je bio kod nastavnika Grbelje, taj je morao trčati. Morali smo nositi crne kratke hlače i bijelu majicu na špaline, cijelu godinu, čak i zimi. Dođeš li u modrim hlačama ideš kući, nije bilo zezancije s njim. Rijetko tko je imao tjelesni 4 ili 5.

Žuljić: Tako je kod Grbelje smo do 01.11. išli na onaj bazen, em je šporko, em je hladno, a još nosiš te bile sokolovske majice, strašno. Uvijek nam je bilo hladno, smrzavali bismo se cijelu godinu. Tamo negdje u 2. mjesecu bi nam dozvolio da obučemo nešto dugih rukava, ali kratke hlače su bile postojane.

Tomić: Bilo je i siromaško pravo, mogli smo se opravdati i ne doći na tjelesni, a da ne moramo reći zašto. Jednom godišnje smo imali to pravo iskorititi.

Žuljić:  A to je onda samo vama tako bilo, mi to nismo imali.

Tomić: To se on malo smekšao pred penziju. (smijeh)

Katunarić: Meni je najviše u sjećanju ostao nastavnik Turić i njegova Termodinamika. Predmet je to od kojeg sam imao noćne more, a ujedno mi je bio drag. Imali smo jedan dan predavanja, drugi dan vježbe. Kad su bila zaključivanja, znali smo da će jedan od nas sigurno pasti na popravni. Bilo je teško, ali mi je ostalo u dobrom sjećanju. I njegove ocjene, minus minus dva. (smijeh)

Zečević: Meni su u sjećanju najviše ostali Elementi strojeva i Tehničko crtanje.

Žuljić: Meni je najdraža bila Pneumatika, Nađan mi je predavao. Sjećam se i Tehničkog crtanja kod nastavnika Pivčevića. Kako je Žure ranije rekao, te količine zadataka i količine posla su bile nemoguće. Ubiješ se od rada da dobiješ dva ili tri. Bacao nam je bilježnice, gužvao zadatak na kojem bi mi prethodno satima radili… Ne mogu zamisliti nekog od vas da prođete ono što smo mi prolazili, vi biste se sigurno žalili i zazivali svoja prava. Dolazili bi roditelji u školu na razgovore i slično. (smijeh)

Žure: Bili smo dobri jer ako ne napravite dobro, onda bi vam nastavnik rasparao rad. Ako je rad za četiri, on bi vam ga rasparao pa smo se svi trudili napraviti rad za pet.  Tada smo radili s tušem, nije bilo AutoCada. Zamislite, radite pet dana i onda vam nastavnik raspara rad i još vas klepne po glavi. Nažalost, takva su bila vremena.

Katunarić: Dobiješ snop ključeva u glavu. (smijeh)

Žure: Da, i kacote smo dobivali, a izvlačili su nas i za bafe i uši. Al’ taj kacot je bio zeznut. Dvadeset minuta nakon bi vas još uvijek boljela glava. Unatoč tome, nastavnik je bio odličan, definirao nas je i usmjerio tu gdje smo sad.

 

Marin Sunara: KAKVE PROMJENE UOČAVATE IZMEĐU DANAŠNJIH GENERACIJA I VAŠIH GENERACIJA? KOLIKO SU SE METODE ODGOJA I OBRAZOVANJA PROMIJENILE?

Katunarić: Razlika je nebo i zemlja; prije je bilo teže i imali smo puno domaćih zadaća. Trudili smo se shvatiti i naučiti, a danas je to sve puno blaže.

Žure: Razlika između vas i generacija od prije tri godine je već velika razlika. Vi kaskate za onim što su učenici radili prije samo tri godine. Bilo je puno teže i strože. Vi čekate da vam se serviraju stvari, a malo tko od vas ide u borbu rješavanja problema. Karikiram, ali svakome od vas treba reći stavi točku, stavi razmak itd. Vaša cijela generacija ide linijom manjeg otpora. Mi smo radili pet puta više nego što vi radite sada. Vaš jedan zadatak na naših pet. Nastavnik Marušić je radio i više od toga jer je stariji od nas. Sve tone pomalo i bit će sigurno još gore.

Žuljić: Mislim da je kod nas strah bio puno izraženiji.  Vi danas imate puno više prava koja vas štite od nekih stvari koje su se događale ranije. Da se ponovi ovaj sistem koji je bio nama, vi biste se svi žalili. Ali do danas su nastale velike promjene u vidu tehnologije, što je veliki plus.  Imate npr. Arduino, 3D printere, razno razne programe i napravice s kojima se doma možete igrati. Prije toga nije bilo i nisi se mogao razvijati u tom smjeru. Nešto je minus, nešto je plus. Nije baš potpuni pad.

Žure: Pa da, vi danas imate Internet, umjetnu inteligenciju, računala i računalne programe. U nekim stvarima vam je puno lakše nego nama. Recimo ja sam kod kuće prepisivao uredno, sve što sam u školi pisao. Cijelu bilježnicu sam radio sa ravnalom, slovo P za programski zadatak sam pisao ravnalom i onda bi ga lagano zaoblio. Pričam o cijeloj godini, o svim strukovnim predmetima. Znači prvo bih pisao u školi, na satu, ručno brzo, pa bih to prepisao u bilježnicu, onda bih kod nastavnika Pivčevića to još jednom uredno prepisao na bijeli papir, onda bih ponovno sliku precrtao i onda to još jedan put tuširao. Znači jednu sliku koju vi nacrtate brzinski na računalu, ja bi je pet puta napravio rukom, samo zato da nas dovede do ludila, do ruba nekih naših granica… I na kraju bi dobio 3 kod nastavnika. Ali eto, vama je lakše, druga su vremena danas.

 

Marin Sunara: KOJI STE FAKULTET ZAVRŠILI?

Žure: Mislim da smo svi završili strojarstvo na FESB-u.

Tomić: Jesmo, jesmo.

Žuljić: Ja sam sve ovo što predajem naučio na Teologiji. (smijeh)

 

Marin Sunara: MOŽETE LI NAM REĆI NEŠTO VIŠE O TOM VAŠEM STUDIJU TEOLOGIJE?

Žuljić: Cijeli život sam razmišljao biti svećenik i onda sam pred kraj studija Strojarstva odlučio otići u bogosloviju, što je podrazumijevalo upis na Teološki fakultet. Tri i pol godine sam živio tamo, ali sam ipak odlučio da neću biti svećenik. I evo me ovdje, sad me morate trpiti, inače ne bi. (smijeh)

 

Marin Sunara: KAKO VAM JE BILO NA FESB-U?

Katunarić: Teško, puno rada, puno učenja, puno vježbanja i rješavanja zadataka. Noćne more. (smijeh)

Žure: Tako je, ali da kažemo i onu lijepu stranu – vrijeme studiranja je meni bilo najljepše razdoblje u životu. Osim učenja, imate i svoje slobodno vrijeme, ne dolaze vam roditelji na primanja i nitko vas ne kontrolira, osim na kraju godine da vide što si odradio. Jedina mana je što vam na vrijeme studiranja uvijek nedostaje novaca, ali barem je menza jeftina. (smijeh) Tko ima mogućnost neka ide na fakultet, nećete požaliti. A što se tiče učenja, teško je, Matematika 1 je teža od sve četiri godine u srednjoj školi, ali i to se prođe uz redovan rad i trud.

Katunarić: Isplati se izdržati prve dvije godine fakulteta, nakon toga je sve lako. Morate biti ustrajni i završiti fakultet da bi vam kasnije bilo puno lakše u životu.

Žure: Dobijete jedan papir, odnosno diplomu koja vam nudi mogućnost da radite negdje gdje inače ne biste mogli raditi. Bez papira ne možete raditi u školi, ne možete biti načelnik policije, ne možete biti direktor bolnice itd. No s druge strane, možete se vi baviti postavljanjem pločica i zarađivati puno veće novce od nas nastavnika, ako to volite i želite raditi. Ali vjerujte, studirati je lijepo i lijepo je imati diplomu. S diplomom imate izbor i bit će vam lakše u životu. Lakše je raditi u školi, nego negdje na baušteli.

Tomić: Baš sam neki dan sreo bivšeg učenika. Rekao mi je da radi na održavanju nekih ventilacijskih sustava i da me trebao slušati i otići na fakultet. Ne mora značit da bi mu bilo bolje, možda bi mu bilo isto i s druge strane piče, ali kad imate diplomu možete birati. Danas sutra možemo se i mi baviti keramikom. Ali fakultet je jedna lijepa priča, to druženje, taj cijeli novi sustav u kojem odrastate, u kojem se zrelo ophodite s ljudima, drugačije doživljavate svijet oko sebe, otvaraju vam se vidici… to je velika stvar.

Žure: Tako je, a i imate menzu. Možete pojesti krafnu za 30 centi i ručat za 1 euro. (smijeh)

 

Marin Sunara: IMATE LI HOBI ILI NEKI DRUGI POSAO UZ NASTAVNIČKI?

Žure: Igrao sam dugo godina mali nogomet, ali prije godinu dana sam prestao igrati jer godine su počele činiti svoje. (smijeh) Išao sam od velikog baluna, do malog baluna pa do cage ball-a i sad sam trenutno jedino na praćenju nogometa. Pratim samo Hajduka. A paralelno uz nastavnički rad sam imao jedan mali obrt; bavio sam se bravarijom. Nakon škole sam se oblačio u trliš, stavljao masku i išao radit ograde i nastrešnice. To mi je donosilo mir i dodatnu zarada sa strane.

Žuljić: Ja se osjećam povlašteno jer mi je hobi povezan s nastavom. Gušt mi je kod kuće napraviti neki stroj i s njim se zezati i glupirati. Žena me viče jer kad god imam slobodnog vremena idem u sobu i tamo nešto kemijam. Čim to završim idem na nešto treće. Nismo svjesni kako živimo u povlaštenom vremenu, u kojem je tehnologija toliko napredovala da možemo guštati i razvijati se.

Žure: Nadovezat ću se naTomu, ja stalno nešto čitam i učim, radim i zadatke za Agenciju… Najmanji dio posla mi oduzme nastavni sat, a najviše posla ode na pripreme, učenje, praćenje tehnologije. I moja žena ludi kad sjednem za kompjuter pa me nema pet dana. To nije hobi, to je nužnost.

Tomić: Ja imam puno hobija, volim rastavljat stvari. (smijeh)

Žure: Al ne sastavit jel? (smijeh)

Tomić: Da, da. (smijeh) Jedrenje mi je velika strast i hobi, općenito sve vezano za more. Zapravo više manje mi je sve hobi i posao mi je postao hobi. (smijeh)

Zečević. Meni je hobi bila košarka dok sam bio u srednjoj školi, sad rijetko igram.

Katunarić: Ja nemam neki poseban hobi. Gušt mi je biti s obitelji, izaći s prijateljima i podružit se.

 

Marin Sunara: ČIME BISTE SE BAVILI U ŽIVOTU DA GA VRATITE UNATRAG, BISTE LI ODABRALI STROJARSTVO?

Žuljić: Ja nisam samo strojar, tu je i mehatronika. Mehatronika mi ima glavu i rep, ima strojarstva i ima struje, to mi znanje uvelike pomaže pri izradi onih strojića koje radim kod kuće.

Žure: Ja struju ne volim. Vidim dvije rupice i znam da tu treba uštekati punjač. (smijeh) Ali strojarstvom bih se definitivno bavio. Prije rada u školi, kratko sam radio u škveru, a kad se ovdje otvorilo radno mjesto, zaposlio sam se u školi. I nema druge škole u kojoj bi htio raditi. Da nije bilo mjesta u ovoj školi, ne bih nikada došao raditi u školu, ali strojarstvom bih se definitivno nastavio baviti.

Katunarić: Ni ja ne bih odabrao ništa drugo.

Tomić: Mislim da, što god da radim, da bih bio dobar u tome. Nećemo se lagat.(smijeh)

Katunarić: Najbitnije je imat samopouzdanja. (smijeh)

Žure: Ja sam čuo da si ti dobar kuhar. (smijeh)

Tomić: Je je, kuham svaki dan, može žena potvrdit. Ma šalu na stranu, trenutno je to strojarstvo, ali privlači me puno drugih stvari. Općenito cijeli život sam po karakteru vrlo znatiželjan i u svemu vidim nešto interesantno, mislim da bih mogao bilo što radit.

Žure: Nadovezat ću se, mislim da bih i ja mogao bilo što raditi. Sad sam trenutno u građevini, radim jedan stan, rušim i štemam. Poslije ovog intervjua ću otići rušit prozor, umjesto da idem doma na ručak. Radoholičar sam. Kad sam na godišnjem odmoru, odmaram se deset dana, a  onda jedanaesti moram opiturat zid ili nešto drugo. Mogu se zamisliti da sve radim, od keramike, zidarstva, građevine, ali strojarstvo mi je najbliže srcu.

 

Marin Sunara: KOJI BISTE SAVJET DALI NAMA UČENICIMA?

Žure: Skupljajte što više znanja u školi, makar igrali Tetris na satu, slušajte i upijajte, možda će vam trebati. Život vam je maraton. Nemojte mislit da trebate čim završite školu kupit auto, stan, imati stalan posao… I za dvadeset godina ćete biti još uvijek mladi, planirat ćete otvorit nešto svoje, prekvalificirat se…

Tomić: Ja ću vam reći da guštate i da se što više družite međusobno jer ovdje stječete određene vještine, trebate i te meke vještine, ali vam je jako bitan i socijalni aspekt vašeg bića. Znači druženje. I kad jednog dana dođete u poslovni svijet bit će vam jako bitno kako komunicirate i surađujete s kolegama, na koji način prihvaćate druge ljude… Zato što manje mobitela, što manje Tetrisa i što više druženja. Znanje je opširno, ali vi trebate naučiti učiti, ako naučite te meke vještine, sve će vam kasnije biti laše. Guštajte u ovome sad, sad je sad.

Žure: A mogu igrati Tetris i postati prvaci u Tetrisu. Osvojiti milijun eura. (smijeh)

Zečević: Teško je dati savjet i recept za budućnost. Bitno je da ne odustajete i ustrajete u onom što radite, a rezultati će doći.

Katunarić: Pa ja bih rekao isto što i Tomić, što manje mobitela i što više rješavanja zadataka. Zadatci nisu tu da biste vi samo nešto naučili, nego da razvijete mozak, da biste ga kasnije mogli koristiti za neke druge stvari.

Žure: Vi se dižete u 8 i stojite ovdje do 1-2, stvar je discipline i drila, da vas škola nauči životu i radu. Što kaže Zvone, u ovim godinama zabava vam je jako važna, izlazite van, družite se i komunicirajte s vršnjacima, igrajte se…  Škola vas uči radnim navikama, da se kasnije prilagodite tržištu i lakše nađete posao. Nemojte da vam cilj bude slaganje polica u dućanu, mislim možete i to, nije sramota, ali nemojte da vam to bude cilj, morate napredovati i sebi osigurati bolji život i budućnost.

Žuljić: Što god da radite trudite se biti dobri ljudi. Možda zvuči popovski, ali što ću vam ja. (smijeh)

Žure: Eto, ima li možda još koje pitanje?

 

Dorea Iva Kudrna: IMATE LI MOŽDA NEKE NASTVANIKE KOJE NIKAKO NISTE VOLJELI I ZAŠTO?

Tomić: Ne znam, ne sjećam se, mozak potiskuje negativno. Pamtim samo sretne dane. (smijeh)

Žure: Prošlo je dosta godina, a meni su ostale u sjećanju neke smiješne situacije iz razreda. Najčešće vam samo gluposti ostanu u sjećanju, to je tako. Neki nastavnici koji su bili strogi i neki nastavnici koje pod navodnike nismo voljeli, zapravo nismo cijenili jer smo bili mladi i nismo shvaćali.

 

Marko Mlinar: MOŽETE LI ISPRIČATI NEKU SMIJEŠNU ANEGDOTU?

Tomić: Baš to, ostanu ti gluposti, meni je ostala u sjećanju izjava nastavnika Čudine. Netko mu je donio crtež i on je njemu rekao na to: „Ti si zaboravio što treba, kako treba i što treba“. (smijeh)

Žure: Mi smo imali nastavnika Radanovića, bio je pred mirovinu i volio je nogomet. Bio je jako strog, predavao je Tehničku mehaniku i čim bi ušao u razred, samo je trebalo spomenuti nogomet pa da onda on cijeli sat priča o nogometu. Od 60 sati Mehanike, mi smo možda 10 pričali o nogometu. (smijeh)

Sjećam se i nastavnika Rubića, on je na svom ormaru uvijek imao jabuku. Predavao bi i predavao pa onda malo zagrizao jabuku i opet nastavio. Do četvrtog sata ta bi jabuka bila skroz izgrižena i smeđa.  (smijeh)

Katunarić: Rubić se bavio proizvodnjom meda, uzgojem pčela i jednom nam je na sat donio u kutijici pčelu maticu.  Pokazao nam je kako izgleda i koliko ju je platio. (smijeh)

Žure: A ostale anegdote i gluposti koje smo radili, možda ne bi smjeli govoriti. Neka to nama ostane u sjećanju. (smijeh)

 

Antonio Milišić: ŠTO VI KAŽETE NA TO ŠTO DANAS NEMA PRAKSE U ŠKOLI?

Žure: Za mene osobno je to katastrofa. Koliko vas živi u stanu? Kad ste zadnji put zavidali neku vidu ili nešto?

Marko Mlinar: Evo ja neki dan. (smijeh)

Žure: Bravo. Ali generalno loše je, po mojim nekim razmišljanjima, nastava bi trebala biti dva dana i onda to što ste u školi nacrtali idete tri dana izrađivati u škver. Ne volim teorijsku nastavu, meni učenici ne pišu na satu puno, evo Iva je tu da potvrdi, sve radimo kroz projektne zadatke pa bar na taj način uvodim konstrukcijsko teorijsku praksu. A da vam fali prakse, fali, treba je biti. Makar zavidali vijak, makar probušili rupu, ne morate sad radit neki stroj, ali treba je biti.

Tomić: Slažem se, nedostatak praktičnog dijela je ogroman minus. Vi znate sve, a ne znate zavidat vidu. Ali da ne  ulazimo u problemaktiku, nije to do nas, do glave je.

Žure: Da, nije do nas, do Ministartva je i do kurikuluma koje oni donose.

 

Marko Mlinar: POSTOJI LI ŠANSA DA PRAKSA VRATI U NAŠU ŠKOLU?

Žure: Teško, planira se da od iduće nastavne godine krene novi obrazovni sustav koji se zove modularna nastava, u sklopu koje gubite neke predmete. Na primjer, neće više biti predmeta Tehničko crtanje, nego će se pet-šest predmeta spojiti u jedan koji će se zvati, npr.  Osnove strojarstva ili slično. Na primjer, ja ću vas učiti o materijalu, Zvone će vas učiti kako se to nacrta, a Žarko će vas učiti kako se to spoji i programira. To je ok što se tiče nekog praktičnog dijela vezano za nacrte i konstrukcije, ali opet vam fali manualni rad. Da vam sad damo mistriju i cimenat, nitko ne bi znao bacit malo cimenta na zid, ali niste vi krivi za to, kriv je sustav.

Žuljić: Ali s druge strane za razliku od strojara, mehatroničari trebaju znati da njihova praksa nije samo trliš, njihova je praksa i ono što se radi na nastavi Senzorike. Ako to mehatroničaru nije praksa, onda on ne na što je mehatronika. U ovoj cijeloj priči postoji i kriva predodžba prakse. Ako tebi nije praksa spojit senzor, programirat nešto, izmjeriti, onda mi kažite što je to mehatronika.

Nastavnica Kokan: Ali to je samo jedan sat, to je zaista premalo. Mislim da naše radioničke vježbe nisu prava praksa, kao što je bilo prije.

Žure: Ma dobro i strojarima je svaki crtež praksa, ali je šteta da ne može taj crtež spojiti sa strojem, da vide kako se to radi, kako se pila, kako se tokari… A ne da ja moram tokarski stroj pokazivati na projektoru, to je katastrofa. Ne morate vi znati tokarit, ali bi trebali vidjeti stroj, osjetit ga, upaliti, zavrtit… Vi niste tokari, vi radite nacrte, tehnologiju obrade, ali morali biste poznavati strojeve na taj način. Ta praksa vam fali, ne da budeš u trlišu, nego da vidiš i osjetiš stroj.

 

Dorea Iva Kudrna: KOJI SU VAM NASTAVNICI PREDAVALI, A JOŠ UVIJEK RADE U ŠKOLI?

Žuljić: Marina Barač iz Engleskog jezika.

Tomić: Da i meni je Marina predavala, bila nam je kratko razrednica kad je Aralica bila na bolovanju. Osim nje, većina nastavnika mi je predavala, Nađan Dumanić, Vicko Marušić, a nekoliko ih je otišlo u mirovinu npr. Bariša Petrić, Estera Vidović, Neven Kuzmanić.

Žure: Meni su predavali Valerija Budimir i ravnatelj Marin Tvrdić.

 

Marko Mlinar: KAKAV JE BIO RAVNATELJ KAO NASTAVNIK?

Žure: Najjači, definitivno najjači strojar. Odličan nastavnik, odlično je tumačio. I puno znanja nam je dao. U jednom predmetu, deset predmeta. Mislim da je i sada najjači strojar u školi.

Zečević: Da, saslušao bi te, izašao u susret, pomogao, imao je strpljenja za nas.

Žure: Ako biste radili i trudili se, dobili biste dva i dva je bilo dva, ali morali ste pratiti ritam i raditi. Bio je stvarno odličan nastavnik. Sad je ravnatelj već 24-25 godina.

 

Nikolina Dolfić Tomić: KAKO VAM JE BILO DOĆI RADITI U ŠKOLU GDJE SU VAM ODJEDNOM BIVŠI NASTAVNICI POSTALI KOLEGE?

Žure: Meni je bilo neugodno i sjećam se da sam odmore provodio u učionici jedno vrijeme, ali nisam izbjegavao zbornicu, nego sam imao toliko posla kao početnik s pripremanjem nastave. Došla me nastavnica Aralica pitati zašto se skrivam i ne dođem do zbornice. Nisam se skrivao, ali doći  u zbornicu pred dvadeset nastavnika koji su mi predavali, mi je bio neugodan trenutak. Trebalo mi je vremena da se naviknem. Kao da vi sad za par godina dođete k nama u zbornicu. Nitko od nas nije planirao biti nastavnik.

Tomić: Meni nije bilo neugodno jer sam u međuvremenu pustio kosu pa me nitko nije prepoznao. (smijeh) Kad sam rekao da sam bio bivši učenik svi su bili u čudu, kad, koja generacija, ma di, ma kako?! Nitko me se nije sjećao, tako da je bilo dobro. (smijeh)

 

Dorea Iva Kudrna: JEL NETKO OD VAS PLANIRAO BITI NASTAVNIK?

Tomić: Ja ne.

Žure: Ni ja. Nakon fakulteta sam krenuo raditi u škveru i tek kasnije, kad se škver počeo raspadati, mi je došla ideja da bih mogao raditi u školi, ali htio sam raditi isključivo u ovoj školi.

Zečević: Krenuo sam raditi u školi tako da sam prvo mijenjao nastavnicu Matematike u OŠ Pojišan. To mi je bio prvi susret sa zbornicom. Nakon toga sam pola godine radio u Pomorskoj školi. Ovdje sam došao tako da me pedagoginja zvala u sedam ujutro i rekla kako me je pronašla na birou i pitala mogu li doći u dva popodne raditi. I ja sam onako kroz san rekao da mogu.  Kad sam se razbudio, pitao sam se što sam uopće rekao. I tako sam počeo raditi. (smijeh)

Žure: Da, i meni je bilo slično, zvao me ravnatelj u podne, mogu li doći raditi u dva. Sjećam se da sam išao kupiti neku košulju na brzinu i obukao je onako neopranu. Trebao sam predavati nešto vezano za mehatroniku i struju, mislim da je bila Automatizacija.  Prvi radni dan mi je bio najgori, radi pripreme.

I da napomenemo, svi smo mi, da bi mogli raditi u školi, morali dodatno upisati dopunsko pedagoško obrazovanje na Filozofskom fakultetu, na kojem smo slušali predmete poput pedagogije, psihologije, didaktike, metodike i slično. Bez tog dijela se ne može raditi u školi.

Žuljić: Ima li još pitanja?

Žure: Eto, ako nema pitanja, mi ćemo sad ići kod Zvone na jedrilicu peći palačinke. (smijeh)

Tomić: Nestalo mi je plina, možemo jedino bacit nešto na gradele. (smijeh)

Žure: Ma naručit ćemo nešto. (smijeh)

 

 

Intervjuirali: Marin Sunara 3.C i ostali učenici

Sudjelovali: učenici trećih i četvrtih razreda

Koordinirali: nastavnici Katarina Kokan, Vicko Marušić i Nikolina Dolfić Tomić

Datum: 12.2.2024.