Prof. dr. sc. Sandro Nižetić sa splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje jedan je od naših najvećih znanstvenika. Dobio je čak dvije godišnje državne nagrade za znanost u području tehničkih znanosti. Zavrijedio ju je zbog značajnih dostignuća u području korištenja alternativnih izvora energije temeljenih na obnovljivim izvorima, energetske učinkovitosti, razvoja novih hibridnih energetskih sustava visoke učinkovitosti te unaprjeđenja energetskih tehnologija.Također, profesor Sandro Nižetić nalazi se i na Stanfordovoj listi, kao jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u području tehničkih znanosti. Osim što je izniman znanstvenik, profesor Nižetić je i glazbenik, svojedobno je svirao u „Dalekoj obali“ s Marjanom Banom, a danas ima svoj trio „Rockenchips“ s kojima svira kad uhvati vremena, između gostovanja po svjetskim Sveučilištima. Imali smo čast da nam je znanstvenik takvog kalibra poklonio svoje dragocjeno vrijeme, a što nam je sve ispričao, donosimo u nastavku.

Što danas radite, kojim se poslom bavite?

Primarno sam redoviti profesor na FESB-u, a za mjesec dana ću biti i u trajnom zvanju. Imam 43 godine; ne znam je li ikad ranije netko s toliko godina bio profesor u trajnom zvanju. To vam obično budu ljudi sa sijedom bradom, pred kraj svoje karijere. Šef sam Katedre za termodinamiku i termotehniku. Radim već 21 godinu kao profesor i kroz moje ruke je prošlo oko 3000 studenata, od kojih je 86 diplomiralo, a 4 doktoriralo. Pored ovog posla imam i svoj obrt, u sklopu kojeg se također bavim znanstvenim radom. Urednik sam u nekoliko uglednih međunarodnih časopisa. Često putujem po svijetu i držim predavanja. Od nedavno sam jedan od gostujućih profesora na Southeast University u Kini, u gradu Nanjingu. To vam je u pokrajini, koja je veličine kao Njemačka, a koja godišnje puni kineski proračun s oko 1800 milijardi dolara. Možete li uopće zamisliti tu količinu novca? Sad me uskoro čeka put za Indiju, u svibnju sam u Kini pa Kanadi i Grčkoj, a u rujnu u Italiji.  Stalno sam u nekom pokretu. Naravno nije to lako uskladiti s obvezama na fakultetu i s obitelji, ali sve se može kad je čovjek dobro organiziran. Mogu reći da je sve ovo što radim u skladu s mojim nemirnim duhom. Ja ne mogu stajati na jednom mjestu, ne mogu se baviti samo s jednom stvari. Imam kolege koji to mogu, dođu na posao ujutro u 8 i završe do 15 sati. To je stvar njihovog životnog odabira, ali ja tako ne mogu, meni treba dinamika. U svakom slučaju, nikad mi nije dosadno, uvijek je nešto novo. (smijeh)

Jeste li se oduvijek htjeli baviti strojarstvom?

Ono što mene strašno ispunjava i što je moj ispušni ventil je glazba. Gitaru sviram od svoje 11 godine, a s Marjanom Banom sam svirao 10 godina. Osnovao sam „Diktatore“, a izašao sam iz benda tamo negdje 2015. godine kada mi je taj tempo života narušio zdravlje. Glava hoće, tijelo neda. To je bio vrlo intenzivan noćni život. Sviraš do tri-četiri sata ujutro, odspavaš dva sata i odmah nakon dođeš na fakultet. Kad su na taj tempo još došla i djeca, povukla su mi svu preostalu energiju. (smijeh) Nisam više imao snage za to sve pratiti. Međutim deset lijepih godina mog života je iza mene. Puno koncerata, puno lijepih uspomena i emocija.  Na kraju krajeva, mogu o tome pričati svojoj djeci, to je njima interesantno.

Uglavnom, završio sam Tehničku školu s izvrsnim i nisam imao problem s upisom na fakultet, ali ja sam htio upisati Glazbenu akademiju. Moja mama, na koju sam tad bio jako ljut zbog toga, mi je rekla – sinko moj pa gdje ćeš ići na Akademiju, ti moraš živjeti od nečega. Ona se bavila glazbom, ali nije  završila Akademiju, imala je još par ispita do kraja studija, a onda su došla djeca i nije završila studij. Ali znala je da tu nema kruha i htjela je da idem na FESB, kad sam već završio Tehničku školu i ide mi strojarstvo. I ja njoj u inat jer – što će meni mater govoriti di da ja iden – predao papire za Građevinski fakultet.  Kad sam trebao samo još otići platiti upisninu, meni neki ćuk u glavi nije dao mira. Počeo sam razmišljati –  ma di ću ja na građevinu, što ja znam o tome i odlučim ipak poslušati mamu i upisati Strojarstvo.

Najteže su nam bile Matematike, tadašnji profesor na FESB-u, profesor Vuković, je bio strah i trepet. (smijeh) Znalo se da je FESB u to vrijeme bio teži od FSB-a upravo zbog Matematika. Dosta je maturanata zbog toga išlo na fakultet u Zagreb. Danas se to promijenilo jer su se stvari morale promijeniti da bi fakultet profunkcionirao. Što se tiče tehnički predmeta, s njima nisam imao nikakvih problema, upravo radi temelja koje sam dobio u Tehničkoj školi. Na zadnjoj godini sam dobio nekoliko ponuda da ostanem na fakultetu. Nudili su mi Elemente strojeva, Tehnologije, odnosno  Proizvodni menadžment, ali meni je najdraži bio poziv profesora Fabrisa da ostanem na katedri za Termodinamiku. To je bio početak, a kasnije mi se karijera odrolala.

Uz osnovni posao radite li još nešto? Imate li neki hobi?

Imam svoj obrt pa sam,  što se tiče financija, zadovoljan.  U našoj zemlji, u kojoj svi samo kukaju kako nešto ne valja, se ipak može naći načina da se poslože stvari. Ali naravno uz puno rada i odricanja, i ne nabrzinu. Tko god misli da će nešto napraviti nabrzinu i da će to trajati, vara se. Puno godina sam morao raditi i puno sati izdvojiti da dođem u situaciju u kojoj sam danas. Želim da imate na umu da sve možete postići, ali morate biti spremni na odricanja. Sviram gitaru, to sam već rekao, a osim toga obožavam loviti ribu, samo nažalost sve manje vremena imam za to. Guštam biti blizu mora, more me smiri, to mi je kao da sam si neke kabele prištekao i oni mi onda izvlače svu negativnu energiju, koja se naravno dogodi. Neke vas stvari na poslu i u životu frustriraju i to je normalno. U životu postoje i negativne stvari, samo morate naći način da to ispustite, bilo kroz sport, bilo kroz glazbu ili da samo sjednete na obalu i gledate u daljinu. Trebate naći neki momenat gdje ćete imati vremena za sebe i gdje ćete sortirati misli, staviti ih u škafetine i doći u ravnotežu sami sa sobom.

Koje godine ste završili srednju školu?

Zanimanje Strojarski tehničar za energetiku sam upisao 1994., a završio 1998.  i to s izvrsnim. Razrednik mi je bio Vicenco Blagaić, on je bio stara garda strogih nastavnika. U to vrijeme je bio popriličan broj nastavnika pred mirovinu, a koji su bili jaki autoriteti. Nama mladima je to odmah bilo razlog za bunt jer smo imali stav tko će nama, što će nama reći. Ali ja vam sad kažem da mi je ta strogoća, taj jedan pozitivan drill, ta disciplina u radu mi je kasnije jako puno mogla u životu. Ne samo oko studiranja, nego i u pristupu bilo kojem drugom problemu na koji sam naišao u životu.

Imali smo nažalost jednu tragediju, poginuo nam je prijatelj Batinić iz razreda. Vozio se s rođakom na motoru po Marjanu i obojica su poginula. Bio nam je to ogroman šok jer smo svi bili jako povezani, svega 16-17 nas je bilo u razredu, a to se dogodilo pred kraj školovanja, kad smo se svi već jako zbližili. Ali bilo je naravno puno više pozitivnih i smiješnih stvari. Recimo praksa je bila interesantna. Bio sam na praksi u toplani, kod peškarije, oni su tamo imali parne kotlove. Jedan dan su mi, ljudi koji tamo rade na održavanju, namjerno bez da su me upozorili, iscenirali puštanje sigurnosne U cijevi. To vam je kad naraste tlak i para izleti van. U tom trenutku sam se našao u kotlovnici, usred te pare, a oni su vikali ajde skači, skači, upomoć. Kasnije smo se zajedno smijali tome. Tada to nisam znao, ali oni su to morali periodično raditi, kako bi provjerili sigurnosne stavke. Naučio sam na praktičnom primjeru, iz prve ruke, kako funkcionira ta cijev. Danas to više nije element sigurnosti, ali je meni ostalo kao smiješna anegdota, koju rado pričam studentima. 

Tehnička škola mi je pružila izvrsnu i odgojnu i obrazovnu komponentu, zato joj se uvijek rado vraćam. Ovo što vidite ovdje ispred knjižnice u atriju je mojih ruku djelo. Radio sam projekt Ujedinjenih naroda za razvoj od 2007. do 2013. i u sklopu projekta smo odredili da će ova škola biti  Cenatar za energetsku učinkovitost. To je značilo da će učenici moći vidjeti unutar škole, koje sve tehnologije, mjere i proizvodi idu prema energetskoj učinkovitosti, što je danas jedan od glavnih trendova u svijetu.

Koji vam je bio najdraži predmet?

Termodinamika. Termodinamika me proganja i dan danas. (smijeh) Odmah sam se zaljubio u taj predmet, zato što je stalno bilo nešto drugačije, zadatci su bili raznoliki, stalno ste morali razmišljati i bilo mi je vrlo izazovno. Termodinamiku nam je predavao nastavnik Turić. S njim sam i dan danas u kontaktu, čujemo se preko Facebook-a. To nastojim postići i sa svojim studentima. Drago mi je kad mi se jave na ulici ili mi čestitaju rođendan jer želim biti čovjek prema njima. Studenti su naš proizvod i mi na FESB-u se želimo ponositi njima.

Kako vam je išla Matematika?

Nisam imao problema sa savladavanjem gradiva iz Matematike.  Ali kad smo već kod Matematike, sjetio sam se jedne anegdote sa sata Matematike. Jedan učenik iz razreda je usred nastavnog sata bacio smrdljivu bombu u učionici pa je nastavnica poludjela i izbacila nas svih van.  (smijeh) Predavala nam je nastavnica Katić, ako se ne varam. Bila je stroga, kao i većina nastavnika tada, ali je imala smisla za humor.

Tko vam je bio razrednik i tko Vam je bio/la omiljeni nastavnik/ca?

Ne sjećam se tko nam je bio razrednik prva dva razreda, ali zadnje dvije godine nam je bio Vicenco Balagaić. Stari kov, strog, a pravedan.  A ako moram izdvojiti omiljenog nastavnika, onda bi to bio vaš ravnatelj Tvrdić. Imali smo kao razred velik problem s usvajanjem gradiva iz Tehničke mehanike jer je nastavnik, koji nam je predavao predmet, bio dosta odsutan s posla, a bio je već i umoran od svega budući da je imao još malo mjeseci do mirovine. Svi smo u razredu imali loše ocjene, a to je primijetio nastavnik Tvrdić, koji nas je okupio jedan dan i dva sata nam objašnjavao gradivo. Nakon toga smo prodisali i nismo više imali  problema s tim predmetom. Bili smo mu svi zahvalni što je izdvojio svoje vrijeme da nam pomogne.  

Koja Vam je bila tema Završnog rada?

Tema mi je bila „Ventilacija garaže Ruđer Bošković“. Kad sam tek dobio temu, na prvu mi je prošlo kroz glavu ajme meni, tko će ovo raditi, ali kad sam krenuo s radom, bilo mi je ludilo i uspješno sam projektirao sustav ventilacije za tu garažu. Jedna jako interesantna i lijepa tema.

Kad svojim studentima dajem teme za diplomske radove, nastojim da to budu praktične teme. Jedan moj diplomant radi u tvrtki Rimac automobili na sustavima hlađenja baterija i njegov će diplomski rad biti na tu temu; znači termal menagement litijskih baterija. To su sasvim praktične stvari iz kojih vi učite i primjenjujete vaša znanja, a ujedno pomažete R&D-u određene tvrtke.

U kojoj mjeri se obrazovanje na području strojarstva promijenilo u odnosu na vrijeme kada ste Vi išli u srednju školu?

Ovakva je stvar, vi ste učili mehanike i termodinamiku, to su sve fundamentalne znanosti, stare par stotina godina i nije se ništa velebno promijenilo po pitanju toga. Ono što se mijenja su praktična znanja i primjena u skladu s razvojem tehnologije. Danas je sve digitalizirano, a sve veća je i primjena umjetne inteligencije koja nam je otvorila bezbrojne mogućnosti. Na tom polju se događaju interesantne stvari, pogotovo na području energetike.

Trenutno imam dvije doktorantice koje se bave s personal thermal comfort-om. Razvijamo sustav koji će upravljati s recimo Split klima uređajem.  Imate ćete jednu pametnu narukvicu koja će regulirati temperaturu, relativnu vlagu i sve ono što će se dodati u taj specifični sustav. Sad se to ovako čini jednostavim, međutim dosta je zamršeno. Tu nam recimo dosta pomaže umjetna inteligencija koja obrađuje ogroman broj podataka i prilagođava ih specifičnoj situaciji. Rekao bih da je danas još  uzbudljivije i dinamičnije baviti se ovim poslom.

Svi koji završe FESB bez problema pronađu posao. Pogotovo oni koji su motivirani da na zadnjoj godini kucaju na vrata tvrtki i ponude da kod njih zarade diplomski rad. Ako ste afirmativni, ako imate volje, odmah će vas uzeti.  Jedan moj bivši student je otišao raditi u Njemačku. Nije mi nikad drago kad inženjeri odu vani, ali on se vratio. Stekao je iskustvo vani i otvorio podružnicu njemačke firme koja se bavi R&D-em high tech strojeva za poljopriveredu i sada zapošljava studente s FESB-a.

Kakva je bila škola u odgojnom smislu i općenito koji su Vaši utisci o školi? Koliko je srednjoškolsko obrazovanje važno za nastavak školovanja i koliko vam je pomoglo/odmoglo u karijeri?

Sad kad sam došao ovdje, shvaćam da sam ostario. (smijeh) Prošle su već neke godine, ali kad se vratiš i razmisliš o onome što je bilo i kako je bilo, naravno, bilo je lijepih trenutaka, bilo je teških trenutaka, kao i u svemu u životu. Imate dobrih i loših dana. Nikad nije sve u životu idealno, međutim ono što me veže uz ovu školu, to su vrhunske osnove i nastavnici s autoritetom, koji su mi trebali u to vrijeme. Kad si mlad, nekad i ne znaš što bi htio, međutim tu onda ogromnu ulogu imaju nastavnici da vas usmjere. Ono što je specifično za srednju školu, za razliku od fakulteta gdje ja radim, je da je ovo i odgojna ustanova. Vi koji ćete doći na fakultet, shvatit ćete da više niste u odgojnoj ustanovi, već isključivo u obrazovnoj.  Profesori na fakultetu će vam otvoriti vrata, ali morate provesti puno puno vremena sami  sa sobom razmišljajući o onome što želite postići. Trebate ulagati u sebe kako bi se danas-sutra izgradili i imali kompetencije za tržište rada.

Meni je nakon Tehničke škole FESB bio poprilično laka stvar. Nadam se da ćete nakon ovog sata samnom dobiti dodatnu iskru i energiju da radite na sebi i ono najvažnije razmisliti što vi želite sutra od sebe. Imate još dovoljno vremena, ne treba to biti brza odluka i ako u nekom trenu i pogriješite, napravite neki krivi odabir, ništa zato, čovjek se uvijek može vratiti na pravu traku. Ako napravite neku grešku, vrlina čovjeka je da se vrati i razmisli o toj grešci i popravi je. Najgore je kad pređete preko greške, briga me, pa dođe druga, treća i onda se nakupe problemi.

Koji je vaš recept za uspješnu karijeru?

Vrlo jednostavan. Puno puno rada. Morate znati što hoćete, ne možete bezglavo raditi. Trebate imati konkretan cilj i biti svjesni da ćete u životu imati uspona i padova. Imao sam i ja faze kad sam plakao jer nisam više mogao. Sve je dobro dok vam je zdravlje u redu. Ali onog trenutka kad prebrodite teške trenutke, to je onaj moment kada napredujete, kada kreće vaš rast. Znači morate znati što hoćete i biti uporni, puno truda, rada i uspjeh će doći. Svi ljudi koje znam, a postigli su uspjeh, postigli su ga na taj način. To je takav karakter. Danas se ja ne mogu obraniti od posla pa odbijam neke ponude jer ne stignem sve. Ipak imam obitelj, dvoje djece koji također zaslužuju moje vrijeme. Svakako mi nije dosadno, žongliram i gušt mi je. Htio bih da i vi to doživite u svom malom svemiru, to zadovoljstvo sa svojim poslom.

Što biste preporučili učenicima za kraj?

Nemojte se bojati, budite hrabri. Ako ste uporni i vrijedni, svijet je pred vama. Nemojte pri prvoj slabosti dignuti ruke, to nije osobina borca ili sportaša. Kad vidim mlade ljude da su letargični, poludim. Nesmijete imati letargiju, pred vama je život, najljepše stvari su pred vama. Nadam se de ćete doći u životnu točku kada ćete pogledati unatrag i reći da ste lijepo proveli život, da ste sretni i zadovoljni sami sa sobom. Ako nešto ne osjećate, nemojte to raditi. Ako idete na posao u grču, nemojte raditi taj posao. Zato sad dok ste još u srednjoj školi, dobro razmislite gdje ćete. Dobro se namjestite, kao kad doktor namješta slomljenu ruku. Nužna je želja, upornost, postojanost i predanost tome što radite. Dajte svoj maksimum, a onda će doći nagrada i rezultat, priznanje za vaš rad i ono najvažnije, vaše zadovoljstvo poslom.

Moje priznanje je došlo u obliku dvije nagrade za znanost, bio sam prvi koji je to dobio na FESB-u. Nedavno sam dobio i poziv Nacionalnog vijeća za znanost, imenovali su me predsjednikom matičnog odbora za polje strojarstva, područje svemirske i raketne tehnike, što nitko s FESB-a nikada ranije nije bio. Uvijek je to bio netko iz Zagreba. To sam postigao samo svojim zalaganjem i trudom. Netko je dobio moj CV i nije mogao protiv činjenica. Kad ste izvrsni u svom poslu, tu nema politike, nema Mate, ni Stipe.

Eto, nadam se da vas nisam umorio. Svi mi profesori imamo istu profesionalnu deformaciju, a to je da možemo puno pričati. (smijeh) Hvala vam na pozivu i vidimo se nekom drugom prilikom.

Intervjuirali i uredili: Luka Jokić i Vito Melhior Kunac, 3.D razred

Sudjelovali: učenici trećih i četvrtih razreda

Koordinirali: nastavnici Katarina Kokan, Vicko Marušić i Nikolina Dolfić Tomić

Datum: 13.3.2024.